Završeno je 18. kolo najvišeg ranga Hrvatskog boćanja, boćarske Volo Superlige. Tamo je BK Biston savladao BK Sv. Jakov Jadranovo sa 10:16, a obzirom da su Bistonovi rivali, Pula i Istra Poreč remizirali (13:13), dva kola prije kraja, Biston ima nedostižnih 7 bodova prednosti.

Sezona je ovo u kojoj je Biston startao kao pravi “dizelaš”, ali su se momci predvođeni Marinom Ćubelom, Perom Ćubelom, Marinom Miličevićem i Marom Bajom dizali sve više i više da bi zablistali na kraju sezone. Tom blistanju je kumovala odluka Matejasa Jozipovića da okrene broj, za neke pomalo zaboravljenog “free agenta” Marina Ribičića. Zašto je tome tako?! Biston je ostao bez jako, jako dobrog Ante Grančića pred prošlu sezonu i nakon kvarteta zvijezda je muku mučio sa slaganjem ostatka momčadi (5, 6 i 7). Marin je naprosto idealan “fit” za jednu takvu situaciju. To je igrač kojem su forte: intelekt, razumijevanje kako implementirati prednosti ili vrline suigrača u ekipu, a sakriti minuse, taktika i strategija igre, pozitivan stav prema suigračima (nikada ne kritizira svoje ljude u terenu) te tempo igre (nikada nije odigrao boću van njenog idealnog tajminga za načimati ili slomiti protivnika). Jedan od rijetkih igrača koji sa prvara može povezati prvu trojku i od igrača 5 i igrača 6 izvući maksimum, do stadija da ih učini zvijezdama na jedan način. Kao takav je ustabilio prvu trojku, a par Ribičić – Ivan Galić je par koji na svijetu može igrati sa bilo kim. Nisu to igrači koji su u godinama da budu najbolji niti su najbolji, ali Galić je idealan suigrač za Marina i u vidu timskog duha po poklapanju “skilseta”. Galić je najopasniji kada mu suigrač daje podstreh do razine da se ovaj pretvori u pravog egzekutora na pucaču, a Ribičić ima moć da odlukama “kada, tj. u kojoj fazi ruke će Galić svoje tri boće otpucati”, sakrije svojih 50-ak posto šuta. To je igrač koji čak i u boćanju Volo (u bakelitu je po tome poznat) protivnika lomi u nekim mečevima da balote ne “cikava” nego ih ostavlja na putanjama ili na udaljenostima na kojima protivnika lomi na način da ga dovodi u stadij “dvojbe u odlukama”. Radi se o igraču koji balote i boće promišlja na jednom nivou kojeg, pa usudili bi se reći, 99 posto boćara ne razumije. On vas “gađa” tamo gdje ste profilno najtanji kao par ili kao trojka, i vama stvari postanu jasnije onda kada ste već izgubili (ako i tada, u kom ste slučaju makar nešto naučili).

Kada je tehnika valjanja u pitanju, on ne gura boću nego ju baca. U prijevodu ne izlazi za njom u trenutku izbačaja, nego nakon izbačaja (malo više “nakon” od drugih, školovanih vrhunskih valjača). Idealno je biomehanički postavljen za svoj način bacanja, ima relativno niži raspon ruku i cijela ta njegova tehnika mu omogućuje da se služi i vanjskim i unutarnjim felšom. Te zglobne varijacije mu omogućuju da boće ostavlja na pozicijama na kojima drugi igrači ne mogu (ovo ne pričamo nužno u smislu kvalitete, nego u smislu geometrije). Naravno, sve ovo ne umanjuje njegovo odlično čitanje terena na koje u principu nadograđuje svoje tehničke mogućnosti i promišljanja, što za rezultat ima boćarski genijalni um. Doći u Poreč i dobiti par Marčelja – Načinović (pri 12:12 na semaforu u igri u kojoj lomiš prvenstvo), nakon što 20-ak godina nisi igrao prvu ligu, ne može, ne svatko, nego ne može nitko, osim njega.

Dakle, na veliku četvorku, Marin je navezao Bazilia, Luku Jozipovića koji je više nego ozbiljan igrač što pokazuje od mladih uzrasta i samog sebe. Ranko Stanić je taj koji je odradio rolu osmog igrača, uz asistenciju Vlade Šarića. Naravno, nikako ne želimo umanjiti doprinos Pere, Marina, Mara i Marina, jer je bez njih Biston “bio” bitke sa ostanak. Marin i Pero su najbolji dalmatinski Volo boćari svih vremena iako su još jako mladi. Velika četvorka je ta lokomotiva momčadi, da se ne zavaravamo, ali nešto što ima širinu “4” tako jednostavno pretvoriti u širinu “7” je bilo moguće jedino akvizicijom kakva se desila prije tih šest kola. Kako je Marin Ribičić osvojio prvu titulu u sklopu BK Nada 1991.godine gdje je bio nositelj igre, možemo ga staviti uz bok Peri i Marinu Ćubeli, u smislu rezultatskog doprinosa dalmatinskom boćanju i dalmatinskim klubovima na najvišem levelu (osvajačima najprestižnijih titula). Uz taj isti bok su i Grančić i Bajo sa po dvije Bistonove titule kao nositelji igre.

Ako pričamo o samom BK Biston, ostaje za vidjeti imaju li momci snage za još jedan pokušaj osvajanja KEP-a ili će Matejas Jozipović taj “shot” da ostvari najviše dostignuće u svjetskom klupskom boćanju, ostaviti za generacije koje dolaze iza njega u Dalmaciji. Biti će to težak zadatak, jer ako Biston ima negdje prostora za napredak, to je u trenažnom procesu, a Volo boćanje bez ciljanog, planiranog i mukotrpnog treninga timskog i individualnog na svjetskom nivou je naprosto neprovedivo. U svakom slučaju čestitke BK Biston na trećoj tituli prvaka Hrvatske u posljednje četiri godine.