Od bulina van igrališta u završnici polufinalnog dvoboja stvari su se počele okretat na stranu Omišana i ekipe Gorčina. Finale se igralo na terenu 3, na kojem oni imaju dva sata igre iz četvrtfinala, dok je Riboli i njegovim momcima ovaj izrazito težak teren bio nepoznanica.

Veliko finale – Zog 3: RIBOLA – GORČINA 21:6:

Lukša Bratim, Tonći Čizmić i Jure Stanić nisu u meč ušli toliko potrošeni kao njihovi protivnici. Već su od zagrijavanja bili 100 posto „unutra“, jer su bili svjesni da ih nepoznato igralište može skupo koštat. Od prve ruke se vidjelo da Gorčina ne može ponoviti igru iz prethodna dva meča. Na prste jedne ruke možete izbrojati igrače koji mogu svih 6 sati (sa pauzama) zadržati nestvarno visok nivo igre, a nijedan od članova ekipe Gorčina ne spada u tu kategoriju, ma koliko god briljantno izgledali. Godine i neki ostali faktori čine svoje. Za Bratima i Stanića bi mogli reći upravo suprotno. Najmlađi i najspremniji Jure Stanić držao je izrazito visok tempo igre u smislu postotka odigranih balota. Lukša Bratim je jednako spreman ili u najmanju ruku blizu Jurine kondicije i na njemu se tragovi prethodnih utakmica nisu ni blizu primjetili. Tema kondicije i njen utjecaj tehniku i ishod utakmice je jedna druga, duža i ni blizu zanemariva tema. U svakom slučaju, Gorčina je do tog finala pokazala nijansu više od svih ekipa, ali u finalu nije imala ni gram šanse. Igor Milas i njegovi puleni osvojili su titulu prvaka Ožujsko kupa 2016.

Odakle dolaze finalisti Ožujsko kupa 2016. i što je znakovito:

Hipotetski, ako se Jure Stanić sa svog Prika u Omišu zaputi do Sitnog Gornjeg po Lukšu Bratima. Uz put su su mu i Tonći Jerić i Dado Pirić i Tonći Jurjević, a da ni posljednji šesti sudionik finala Ožujsko kupa nije daleko (Tonći Čizmić, Zadvarje). Također, ako uz put pokupi sve one koji u tih nekoliko kilometara zračne linije žive ili vuku porijeklo, naglo će se naći u društvu Marina Ribičića, Hrvoja Milavića, Mate Paveškovića, Duje Pirića, Siniše Stipića i Luke Žure. Radi se o grupi balotaša koji su dominirali, dominiraju ili će dominirati balotanjem na staro dalmatnski način u godinama pred nama.

Tu se krije i odgovor zašto je neobjektivno vrijednovati osvojen turnir npr. u Zadru jednako kao onaj u Stobreču ili u Potravlju. Odnosno, da bi se netko našao na listi najboljih igrača u regiji, ove momke i njihove rivale (još bar stotinjak pravih igrača na potezu Omiš, Split, Sinj, Kaštela) mora pobjeđivati u nekom donekle većem obimu. To otvara neke nove mogućnosti i prijedloge koji nudi veliki igrač, čovjek i entuzijast iz Vrgorca Ante Vuković Dugi, kako bi dobili u nekom dužem ili kraćem vremenskom periodu što objektivniju sliku stanja i omjera kvalitete u regiji.

Ožujsko kup je definitivno jedan od jakih kamena temeljaca, koji će balotanje sa svim ostalim čimbenicima odvesti u jedno još bolje i ljepše sutra.