Dok su se dvije zvijezde iz Katuna i Brnaza barem trudile, majstorski igrale i u procesu nešto griješile, barem su se borili na sebi svojstven način i u terenu junački izgubili, istovremeno su po nekima glavni favoriti nadmetanja ekipa „Dugi“ prije njegovog početka uspjeli pobijediti same sebe i time napraviti presedan, te samo produžiti agoniju igrača sa juga možda na cijelo desetljeće bez ovog jako prestižnog trofeja. Također, ovi momci počinju listu igrača koji su Marku Plazonji “pomagali” na putu do vrha. U prijevodu, činili su sve da ga ne pobijede, štoviše, da za takvo nešto niti ne dođu u priliku.

Naime, oni su si dopustili luksuz da jedinog igrača među valjačima koji je dokazao da se može nositi sa najboljim igračima bakelita (a to je sve samo ne lako) uspjeli posjesti na klupu. Dok su se svi “tresli” čekajući hoće li sa Vesom u teren Želja Vladimir, svi ti strpljivi na kraju nisu dočekali ni jednog ni drugog. Veseljko Tolj je dominirao jako sličnim terenima u Bastu, a na nekoliko ostalih nadmetanja najviše klase bio potpuno konkurentan. Nijedan od dva asa i nedvojbeno dobra igrača koji su nastupili na prvaru i korektoru za takvo nešto nije bio sposoban. Oni mogu proći i četiri i pet kola na nadmetanjima najviše klase, jer se radi o tehnički i mentalno potpuno konkurentnim igračima, ali osvajati u najjačoj konkurenciji ne mogu. Ipak, „bakelit“ u ovom dijelu regije je takav da ni svjetski boćarski prvaci ne stignu protiv „Kraljeva bakelita“ ubilježiti više od dva, tri  punta po setu, pa možemo reći da ekipa i nije prošla previše loše obzirom na početni sastav. Momci su dali svoj maksimum u ovim uvjetima, koji je daleko od dovoljnog za prolaz prvog kruga. Kada su svi mislili da su „kraljevi sa juga“ spremni za tron, oni su čovjeka koji ima na daleko i široko cijenjene titule ostavili na klupi. Ne da se radi o najgorem potezu dana, nego o moguće najgorem potezu u povijesti završnica ovog briljantnog i spektakularnog nadmetanja, jer je Tolj na prvaru u kombinaciji sa Antom Vukovićem (ako mu krene) bio sposoban izvući ekipu do vrha.

Nadmetanje već ima određenu tradiciju i igrači sa juga bi od deset nadmetanja možda mogli i uzeti jedno, ali sve je to malo da ih proglasimo konkurentnima onim najboljim igračima. Da budemo precizni, svaka kombinacija igrača koja striktno ne uključuje Nina Čovića, Želju Vladimira, Mira Mihaljevića, Veseljka Tolja, Željka Klinca ili Antu Vukovića u Sinj će doći samo na izlet. Na odmet im nebi bio niti Tonći Dragičević kao strateg, obzirom da se radi o igraču koji je sposoban točno detektirati prednosti i nedostatke svojih ekipa, pa čak i na vlastitu štetu. Nijedna od ostalih ekipa do Sinja nije stigla sa tri velika superstara i ovo se činila kao povijesna prilika. Prilika koju su momci sa juga previše jeftino prosuli.