Marino Miličević, rođen je 21.02.1992. godine. Počeo je s prvim treninzima u Gornjem kraju Crikvenica. Sa 12 godina prelazi u boćarski klub Benčić Vargon, kod našeg ponajboljeg trenera Čede Vukelića. Sa 17 i pol godina prelazi u Zrinjevac gdje je igrao punih devet godina. Nakon Zrinjevca se odlučio za prvi odlazak u inozemnstvo, točnije u talijansku Noventu, gdje se zadržao jednu sezonu. Nakon Italije se vratio jednu sezonu u Zrinjevac da bi otišao jednu sezonu u Belluno. Nakon drugog izleta vani se vratio u Vargon jednu sezonu, da bi u posljednjem prijelaznom roku prešao u Biston, nakon dogovora sa Matejasom Jozipovićem.

Sportski uspjesi:

6 puta je bio kadetski prvak Hrvatske

15 puta juniorski prvak Hrvatske

1 put seniorski prvak Hrvatke

4 puta klupski prvak Hrvatske (1.HBL)

Seniorski prvak svijeta 2 puta

Prvak svijeta do 18 godina (juniori) 2 puta

Prvak svijeta do 23 godine jedan put

Posjeduje još preko 20 medalja sa svjetskih natjecanja

Titule sa županijskih prvenstava je gotovo nemoguće nabrojati…

Prijateljima boćanja je u sjećanju rekord kojeg je postigao sa Leom Brnićem u štafetnom izbijanju na 60 minuta. U Jadranovu se tada naš proslavljeni dvojac upisao u Guinnessovu knjigu rekorda, gdje se zadržao nekoliko godina.

Scouting report:

Radi se o polivalentnom igraču kojem su “forte” brzinsko i štafetno izbijanje. Ipak, u klasičnim igrama, kao trkač nominalno, pruža značajno iznadprosječne igre, što znači da se radi o zaista odličnom klasičaru. Ovu sezonu je odigrao najviše partija na drugom pojedincu, iako se ništa lošije ne snalazi u paru klasično. Neke izlete van Rijeke i Zagreba nije odrađivao ovako konkretno i kvalitetno kao u Bistona, zbog čega je bio pod povećalom jedno vrijeme na početku sezone. Radom i predanošću je kreirao jedno mnogo drugačiju sliku danas. Dobio je sve igre tokom završnice 1.HBL 2020/2021 i trenutno ima takav “image” da svi klubovi na jedan način “bježe” od njega prilikom sastavljanja brzinskog izbijanja, tako da nitko od protivničkih trenera ne polaže previše nade protiv Marina Miličevića na brzinskom izbijanju na 6 pozicija. Marino je ovog trenutka u naponu snage i u “primeu” svoje karijere poput Ante Grančića i braće Ćubela.

Jedini igrač u momčadi koji nije ponikao u Dalmaciji:

Miličević je jedan od ključnih ljudi Bistonova uspjeha. Također, jedini igrač u momčadi koji nije iz Dalmacije, što nedvojbeno ima svoju simboliku. Naime, u Dalmaciji su trenutno sve muške boćarske seniorske titule, što je sigurno važan trenutak boćarske povijesti u Hrvatskoj. To nikako pri tom ne znači da “Dalmacija zna i može sve”, jer igrača poput Miličevića Dalmacija nema i dugo ga nije stvorila (za raspravu je da li ga je ikada stvorila). U prijevodu, svaki idući prijelazni rok je sve manje talenta na boćarskom tržištu, oni igrači koji su tu su sve stariji i Dalmacija, a pogotovo SDŽ ima možda posljednju pravu, ali isto tako i zlatnu priliku realizirati projekt “Mladi u boćanje”. Dalmacija ima sve titule, ali ako dodatno ne zasuče rukave i boćarsku mladost ne nasloni na uspjeh Bistona i ostalih važnih projekata koji su se dogodili u posljednje tri godine, istoj toj Dalmaciji prijeti novih 30 godina suše, jer Miličević se tu neće zadržati vječno, a sama Dalmacija ima dovoljno snage za “porazbacati” projekte poput raffe i Bistona. Sve smo to gledali dosada i ništa nas nebi trebalo moći iznanaditi. Ipak, SDŽ se za nastavak svog razvoja doima stabilnija nego ikada, a Miličević i Jozipović izgledaju kao dvojac od kojeg se ima što naučiti.