Balotanje u Dalmaciji i nadmetanje balotaša moguće je provesti na barem desetak načina, od kojih su kroz godine igranja zaživila tri najosnovnija i najpopularnija načina. Naime, kroz povijest unutar jedne ekipe su na zogovima diljem regije igrala tri ili četiri igrača sa po dvije balote, kao dio zabave unutar slobodnog vremena i opuštanja od svakodnevnih radnih obveza. Igra parova i pojedinca se u izostanku više od tri ili četiri igrača odvijala na način da je svatko od igrača igrao sa dvije balote. Igra je godinama evoluirala i napredovala. U skladu s tim isprofilirali su se i određeni načini igranja, a ovisno o njima promijenio se i broj balota sa kojima igrač raspolaže unutar igre. Pa se igra pojedinac igra na način da svaki od aktera raspolaže sa četiri balote, a igrači u igri parova raspolažu svaki sa po tri balote. Od niza načina najpopularnija i u 99 posto slučajeva turnirski najprisutnija načina igranja su: Igra trojki, igra parova i pojedinac.

Sva tri, u Dalmaciji najzastupljenija, načina igre u balotama bitno su različita od istoimanih disciplina u okviru boćanja. Dapače, na najvišem nivou balotanja imaju relativno malo dodirnih točaka. Tu se krije razlog zašto klasični boćari, koliko god vrhunski bili, u igri balota pogotovo na staro dalmatinski način sa balotašima najvišeg nivoa namaju gotovo nikakve šanse, ukoliko je za njih balotanje nešto što ne prakticiraju jako često.

Osnovne karakteristike i obilježja pojedinca:

Ovo je najmanje čest način igranja balota u Dalmaciji u kojem jedan igrač raspolaže sa četiri balote u igri protiv drugog igrača koji igra u, naravno, jednakim uvjetima. Pojedinačna igra najmanje je turnirski zastupljena zbog niza razloga koji nemaju previše veze sa tehnikom, taktikom niti bilo kojim drugim segmentom igre, te navedeno kao pojava nije tema kojoj je potrebno uputit dodatnu pozornost. Najvažnije je to da kada se samački turniri održavaju na popularnim lokacijama, itekako su svakom od najboljih igrača važni. S obzirom da su ponajbolji balotaši igrači jakog i izraženog karaktera, čak i „ega“, ovakav način igranja ponekad postane važniji od drugih načina. U većini slučajeva kad igrač osvoji pojedinca može reći „Eto, poraz u paru ili trojci nije bio do mene“. S obzirom na jako malo mjerljivih parametara tokom sezone i kroz povijest oportunisti takvog načina razmišljanja kao da argumente uopće niti nemaju nakon što netko nekog pojedinca osvoji. Ipak, navedeno nije slučaj jer kao i u tenisu, radi se o potpuno drugačijem načinu igranja, vođenja igre i razmišljanju tokom utakmice. Također, samac u boćanju i samac danas u bakelitu imaju jako malo dodirnih točaka kada taktika i način igranja u pitanju.

Igrač koji u ovom načinu igranja misli napraviti rezultat mora, naravno biti kompletan. Dakle, trebao bi biti tehnički dotjeran u svim segmentima igre. Za takvo nešto sugerirati ne treba biti mnogo upućen. Ipak, dublja analiza je ključna. Od tri osnovna segmenta u igri, valj, vuča i guma, najzastupljeniji način odigravanja je valj. U vrhunskoj igri možemo reći da pojedinac valja u prosjeku oko 2,5 balota od ukupno 4 balote po ruci ili odigravanju. Također, puca po tlu u prosjeku 0,8 balota po ruci, igra u gumi 0,6 posto balota po ruci u prosjeku i puca iz zraka 0,1 posto balota. To znači da su pucači specijalci u ovakvom načinu igranja prilično hendikepirani, čak i u odnosu na valjače specijalce. Jedina pogodna okolnost za pucače specijalce je ta da je mnogo lakše valjati u pojedincu nego npr. u paru, s obzirom da je mnogo lakše valjački osjetiti igralište kada je valjanje pucačev osnovni način bacanja, nego kada je igraču primaran zadatak pucanje, a bližanje balote sekundarna stvar i drugi zadatak.

U jednom meču, naravno, svatko mođe dobiti svakoga. Međutim, po izdvojenom mišljenju možemo reći da igrač koji puca po tlu znatno više od jedne balote u prosjeku u igri pojedinca teško može pobjeđivati u nizovima. S obzirom da je umanjen ukupan broj balota u igri, potrebno je i „obranu“ u slučaju deficita balota započeti mnogo prije. „Bibero“ balota i jedan pucački promašaj iziskuju drugu pucačku balotu, međutim u pravoj igri pravih igrača već u toj situaciji šanse za punat igrača sa prvim promašajem iznose do 30 posto bez obzira na eventualan drugi pogodak. Te iste šanse u paru i trojci, sa 12 balota u igri, su statistički značajno veće. Okvirna osnovna postavka i smjernica u ovoj igri bila bi: „Pucam jednu balotu po ruci i to je to“, s tim da je za vrhunsku igru tu jednu potrebno pogađati u jako, jako visokom postotku. Na najvišem nivou igre takav postav jako ovisi o pozicijama i prilikama koje donosi svaka iduća situacija i ruka, a on može biti nešto drugačiji kad se igra „balota za balotu“, tj. kada je tempo odigravanja i prosječni učinak igrača izrazito visok.

To nas dovodi do usporedbe pojedinca u boćanju i u bakelitu. Naime, u boćanju je prosječan nivo igre izrazito visok i mnogi najbolji boćari imaju taktiku pucanja svih vrlo dobrih balota protivnika s ciljem da poneka ostane u igralištu, ukoliko igrač igra drugi i bulina nije bacao. Ukoliko igrač igra prvi, valjačku balotu pokušava odigrati što „aktivnije“ tj. “kreće” da bi je nakon toga sa pucačkim balotama branio. Usporedba ova dva načina igre zahtijeva, naravno, dublju analizu. Ipak osnovna namjera je ukazati zašto je nemoguće očekivati da se igra „bakelita“ pretvori u takvo nešto. Osim onog najosnovnijeg razloga, a to je da se meta za pucanje prvom balotom u pojedincu gotovo uvijek veže kako bi se meta proširila jer ni bulin u gumi kao opcija nije loš. Kao prva posljedica takvog načina odigravanja i eventualno pogađanje bulina javlja se otimanje punta, a da oba igrača u novonastaloj situaciji imaju po tri preostale balote što je očito jako dobro za onoga tko je vezanu metu pucao. Druga posljedica može biti da ta balota u gumi, ili do metar van gume, bude jako blizu bulinu i da se s njim u gumi spoji, zbog zidova kao važnog čimbenika igre. Ta novonastala pozicija je jako učestala pojava u balotama i jako povoljna za onoga tko je pucao, dok se u boćanju bulin vraća na poziciju prije pucanja ukoliko nije bio poništavan. Dodatni razlog zbog kojeg se igre teško mogu poistovijetiti je taj što jednako kvalitetan pucač po tlu i pucač iz zraka nikada neće biti na jednakom postotku pogodaka ukoliko isti broj balota izbace tehnički jednako dobro. Razlog tome je ovisnost igrača koji puca po tlu o konfiguraciji igrališta. Jedan boćarski prvak može se osloniti na tri ili četiri pogođene balote ukoliko ih baci na jednak način, i sve je to sposoban raditi satima. Kad promaši, šansa za punat mu se znatno smanjuje. Međutim, najveći igrači gotovo da ne promašivaju. Jednako tako najbolji igrači bakelita mogu pogađati u serijama, ali od 6 ili 7 pucačkih balota na jednu će igralište vrlo vjerovatno utjecati i nju presuditi u smislu: promašaj ili pogodak. To je u vrhunskoj igri previše. Stoga, ona početna taktička postavka je bitno drugačija i način razmišljanja već od prve igrane balote. Drugim riječima, da vrhunski boćar zna da bi mu jednu od 6 boća „iznilo“ igralište, pitanje kako bi se taktički postavio od samog starta ruke ili odigravanja, pa čak i od samog načina treninga i zastupljenosti pojedinih tehničkih segmenata unutar istog.

Samačka igra protiv valjača specijalca: Taktika u ovoj igri je jednostavna. Valjača se mora prisilit da puca. Ukoliko je procjena da će se jako solidna valjačeva balota preoteti s bilo kojom od prve tri balote, pa čak i tek trećom, i da će valjač biti prisiljen na pucanje, ispravna odluka pravog igrača u većini slučajeva je valjanje. Često se zna desiti preotimanje prvom ili drugom balotom na teškim pozicijama što igrača valjača dovodi u prilično podređen položaj. Također, u igri protiv valjača specijalca odigravanje bulina dobiva dodatno na važnosti kako bi se anulirale njegove mogućnosti naslanjanja na njemu poznatom ili „domaćinskom“ igralištu. Naravno, valjač specijalac će svojim odigravanjem bulina dodatno tražiti upravo takve pozicije. To dovodi njegovog protivnika u situaciju da punat koji na takvoj poziciji osigura, u odigravanju dodatnih i preostalih balota dodatno „cijeni“ i ni u kojem slučaju „ne proda“ ili preda, a sve kako bi u sljedećem odigravanju baš bulina bacio na njemu nepovoljnu poziciju.

Rezime: Zbog svega navedenog pravi pojedinac ima čvrst valj. Balote na 50, 60 centimetara u pravoj igri otima. Balote na 40ak centimetara, ovisno o poziciji (mogući blok u kanalu, sakrivanje balote), jednako tako otima ponakad prvom, ponekad drugom balotom, ukoliko se odlučio za valj u odnosu na pucanje po tlu. U principu traži se teža, a povoljnija pozicija na suženom prostoru kako bi se protivnika prvog prisililo na pucanje u što zahtijevnijoj i rizičnijoj situaciji. Također, ukoliko se protivnika konstantno prisiljava na pucanje remeti mu se ritam valjanja, koji je u pojedinačnoj igri jako bitan faktor. To je formula po kojoj vrhunski igrači pobjeđuju igrače srednje kvalitete.

Također, u samačkoj igri zbog načina igranja, veće ferkvencije odigravanja balota za svakog igrača i manjeg ukupnog broja balota u igralištu, punti se broje relativno sporije, a igraču je potrebna malo veća količina energije, koncentracije i kondicije unutar pravog pojedinačnog meča u odnosu na bilo koji drugi meč. Stoga, cilj je igrača izbaciti iz ritma valjanja na način da ga se prisili da što više puca. Ukoliko se ne radi o igraču najviše klase, obično zbog fizičke potrošnje i zahtjevnog načina igranja dolazi do pada unutar prosječnog učinka u postotku odigranih balota. Pravi igrač sve to koristi metodom što dužeg zadržavanja solidne razine igre i uloga dodatne energije na što manje oscilacije unutar iste kako bi došao do relativno lagane pobjede bez da za nju učini nešto spektakularno.

Kada pričamo i igračima srednje kvalitete, oni mnogo lakše i brže ulaze u klasične zamke koje nude balote generalno (a najizraženije su u pojedinačnoj igri), a to su: Brz tempo odigravanja balota, jer nemate suigrača i povećan broj protivnika, zbog kojih ste naprosto dovedeni u poziciju igrati sa više takta, te kao što je već u tekstu objašnjeno, velik broj bačenih pucačkih balota u odnosu na ukupan broj balota. Obje situacije generira manjak psihološke pripreme za meč i individualne kompaktnosti. Kvalitetan pojedinac, prepun iskustva, je ovih komponenti svjestan već u pripremi meča pa tokom meča po defaultu kontrolira psihološki segment utakmice, a kako bi energiju trošio na tehnički i taktički (pozicije na tlu, jer se i strategija određuje prije utakmice) dio meča.

U svakom slučaju, ako ste pojedinac koji voli igrati “glava i glava” na visokom nivou, imate pune ruke posla.