Pritisci sa kojim se suočavaju, nakon završetka SP-a, najveće svjetske zvijezde u igri sa bakelitnim balotama su zaista nešto nesvakidašnje. Pritisak talijanske javnosti je zaista velik i način na koji se sa tim nose Luca Viscusi i Alfonso Nanni, kao i talijanska izbornica je pokazatelj o kakvim se šampionima radi.

Naime, sport je u suštini sredstvo koje te uči životu. Dakle, nije važno koliko puta pobijediš, nego koliko puta pokušaš ponovno nakon što padneš. Razlika od gubitnika i pobjednika je samo u pokušaju više. Ozbiljan sport postoji oko 150 godina i nitko nikad nije kazao da se on sastoji samo od pobjeda. Za dio javnosti je samo je jedan šampion, a npr. u raffi je 19 poraženih, da ne kažemo u sportovima gdje stotinu igrača uđu u nešto, a samo je jedan završi kao pobjednik. Što tako neobjektivna javnost u pravilu osuđuje. Kad se vratimo unatrag, kada učite dijete voziti bicikl, da li ga pohvalite samo onda kada nauči voziti ili ga pohvalite svaki puta kada se podigne i pokuša ponovno nakon što ne uspije?!

Odgovori na ta pitanja su svim normalnim navijačima jasni, a talijanski igrači i izbornica u fazi pripreme i selekcije ništa nisu prepustili slučaju te su sve napravili po unaprijed zadanom planu. Kao takvi bi trebali biti amnestirani od bilo kakve krivnje ili optužbi. Nakon turnira nude i neke isprike, ali je potpuno jasno da nisu ostavili ni grama sumnje u angažman ili pošten proces. Nitko od njih. Zato, koliko god teških kritika primili, dobivaju mnogo više podrške od navijača i pratitelja. Zasluženo. Jedan od njih je i izbornik San Marina, koji nudi nedvosmislenu podršku svojim rivalima. Luca Viscusi ili “Princ” kako mu je nadimak je ista osoba i isti šampion prije pet dana i danas, a zbog načina kako kapetanski nosi odgovornost i kakav je “role model” u svijetu raffa boćanja je nešto što svaki mladi igrač može od njega naučiti.

Gdje je naša reprezentacija i sportaši u toj priči?!

Ponoviti ćemo po tko zna koji put: Hrvatska je boćarska velesila. Top 3 u svijetu uz Francusku i Italiju, računajući sve grane boćanja. Vrlo brzo će doći dan kada će dio raffa javnosti kod nas 5.mjesto percipirati kao neuspjeh. Moguće čak da i srebro uskoro bude nedovoljno. I to nije dobro. Od toga da smo uz bok Talijanima nas, moguće, dijeli samo koja godina igre na poliuretanskoj podlozi (koju još nemamo), a osim poliuretana, našim reprezentativcima moramo osigurati podršku danas, da ne bi trebalo gasiti požare “sutra”.

Što to znači?! U trenutku kada je igrač dao svoj maksimum u smislu angažmana, kada je izbornik odradio svoj dio posla, kada savez i komisije daju svoj dio obola, direktori reprezentacija svoj dio, onda ne bi trebalo ostati ništa sporno. Postoji dio mišljenja koji kaže, da bi medijska pažnja prema balotama trebala biti manja. Ipak, ona je takva kakva jest i nosi sa sobom značajan dio pritiska. To će se teško promijeniti u boćarskoj Hrvatskoj, koja je velika i samo raste. Ono što se može jest ono što dio igrača reprezentativaca zagovara: AKO IGRAČ U TERENU DOKAŽE DA JE BOLJI OD DRUGIH, TU U HRVATSKOJ, NITKO MU NE BI TREBAO PRIGOVORITI AKO NA PRVENSTVU SVIJETA ILI EUROPE U PRECIZNOM IZBIJANJU POGODI NULA, JEDAN, SEDAM ILI JEDANAEST, KADA U KLASIČNOJ IGRI ZAVRŠI TRINAESTI, DRUGI, DEVETI ILI PETI. To je, kao što smo gore naveli sport, A SVE BOĆARSKE INSTITUCIJE TREBAJU STATI IZA SVOJIH SPORTAŠA I KAD SI “DRUGI”. TO JE OBITELJ I TO JE ZAJEDNIŠTVO REPREZENTATIVACA. NI NOVI ZELAND U RUGBYU NIJE UVIJEK PRVI, ALI SE U NOVOM ZELANDU ZNA TKO I ZBOG ČEGA IGRA ZA “ALL BLACKSE”. Od tu zadovoljstvo i međusobna podrška navijača i igrača, kao i “long term” rezultat. Da, ne osvoji Novi Zeland svaki put titulu svjetskog prvaka, ali na uzorak od 50 godina je najuspješnija rugby reprezentacija svih vremena. Sa razlogom.

Svi gore navedeni će uskoro imati novu šansu dati raffi ono što će ona već 34.godinu za redom, u 2025., “pitati” i ono što je za Europsko prvenstvo u Rimu dobila. Osim 1.Podloge: 2.Pravedne procese, koji bi u kombinaciji trebali rezultirati: 3.Podrškom i simbiozom svih aktera u dobru i zlu, u pobjedi i porazu.