Boćanje je jako ozbiljan kandidat da 2024 godine postane olimpijski sport i o tome smo već pisali do sada. Tamo će se naći tri grane boćanja i to Volo, Raffa i Petanka boćanje, a tereni za isto su već sada spremni. Zdanje na kojem bi se boćanje trebalo igrati nedvojbeno ostavlja bez teksta.

„Volo“ ili Boćanje željeznim balotama je grana ovog sporta u kojem je Hrvatska velesila, a jedan Marin Ćubela je na putu da postane najbolji boćar svijeta u budućnosti, između mnogih, mnogih naših vrhunskih igrača, da ih sve ne nabrajamo.

Petanka je grana boćanja koja je po svijetu najrasprostranjenija, iako je u našim okvirima još uvijek nekako nepoznata i širem krugu ljudi apstraktna. Petanku je relativno najlakše, eventualno, razviti jer se ona može igrati doslovno bilo gdje, pa i npr. na plaži. Naravno da ona kao sport ima svoje principe i minimalne potrebne materijalne uvjete, ali nema super skupi tepih kao osnovni uvjet za ozbiljnu igru. Upravo to je slučaj kod „Raffe“, koja je u svijetu najmanje rasprostranjena. Talijani su u Raffi neprikosnoveni, a ozbiljnije se igra u još nekoliko država. Ukratko.

Ipak, „Raffa” je najsličnija (ne i potpuno slična) upravo “Bakelitu” koji se prakticira u Dalmaciji. Vrlo slična pravila i isti materijal balote. Sama balota je nešto većeg obujma, premda smo vidjeli da neki igrači bakelita igraju upravo sa dimenzijom balota koju koriste profesionalci u Raffi. Ivan Ćurković je jedan od njih.

Bez obzira na sličnost igre, najbolji igrači bakelita ovog momenta ne mogu parirati navećim svjetskim Raffa zvijezdama poput Mirka Savorettia. Osnovni razlog tome je jako sličan onome zbog kojeg npr. „Volo“ reprezentativci sa igračima „Bakelita“ nemaju niti zrno šanse u međusobnoj igri, a prosječan promatrač bi mogao promisliti da bi oni čak tom igrom trebali dominirati. Dakle, područja gdje se „Raffa“ već desetljećima igra na visokom nivou poput Italije, su područja na kojima igrači „Bakelita“ niti u snu ne mogu parirati igračima „Raffe“. Međutim, postoji li u Dalmaciji i Hrvatskoj potencijal da netko kroz pet, osam ili deset godina dođe u poziciju da najboljima parira, je jedno potpuno drugo pitanje.

Ono što Hrvatska i Dalmacija imaju je rasprostranjenost igre, masovnost, dio infrastrukture, ljude znalce koji jako dobro percepiraju principe vrhunske igre, kao i ljude koji su već u prošlosti imali ozbiljan doticaj sa „Raffom“. Ukoliko se tim ljudima da prilika da osmisle „Strategiju razvoja Raffa boćanja“, tada su u budućnosti sve opcije otvorene pa i ona da na OI 2024 Hrvatska nastupa sa reprezentacijom  konkurentnom za medalje. Ono što Dalmaciji i Hrvatskoj nedostaje su drugi dio infrastrukture u vidu nekoliko tepiha i ostalog od čega je sastavljeno Raffa igralište, kao i organizirano liga natjecanje. Ukoliko bi se iznašla rješenja za navedeno, tada bi i dio igrača „Bakelita“ sebe pronašao u „Raffi“ upravo na onaj način na koji dio igrača „Bakelita“ sebe vidi u „Volo“ nadmetanjima ovog mometa. Onaj završni čin u postavljanju jakog temelja za ozbiljnu „Raffu“ je juniorska „Raffa“ liga sa najmanje pet klubova i dvadesetak talentiranih mladića za Raffu, od kojih bi dva ili tri bili u šansi postići ono što Marin Ćubela postiže u „Volo“ boćanju, a to konkurirati najboljim svjetskim igračima.