Legendarna omiška igrališta

Najprestižniji turnir u „balotaškom kalendaru“ onaj je u Omišu. Balotaški „Wimbledon“ zaista je nešto posebno. Ni tisuću gledatelja u Omišu nije strana pojava, a na dane kada je broj gledatelja najmanji mogući i tada on iznosi preko stotinu. Što se završnica bliži, mjesto uz igralište sve je teže osigurati. Brojni turisti sa fotoaparatima uobičajenost su i omiška svakodnevnica. Njima je naprosto nejasno da postoji toliko zanimanje puka za nešto njima potpuno nepoznato. Međutim, to je omiška stvarnost. Turnir je zaista dio bogate dalmatinske tradicije.

Na terenima Omiša igraju se dva „međunarodna“ otvorena turnira. Trojka povodom Sv.Petra čija se završnica i samo finale igra 29.06. i par neposredno nakon trojke. U novije doba igra se i pojedinac lokalnog tipa, ograničen na igrače iz općina Omiš i Dugi rat. Teško je napraviti separaciju parova i trojki Omiša. Međutim, ako možemo pričati o važnosti najvišeg mogućeg ranga, tada su trojke povodom Sv.Petra nešto posebno. Za to neki balotaši ne igraju, nego žive i to doslovno.

Padovi brigovi i zamke na terenu koji je godinama identičan dio su omiške draži i ono što ga, između ostalog, čini posebnim. Ekipe dolaze iz cijele Dalmacije, dalmatinskih otoka, susjedne Hercegovine, a miljenik publike je ekipa sa švedskim štihom, koju vodi osebujni John.

Dio igrača je mišljenja da je turnir mnogo cijenjeniji van Omiša nego u njemu. Međutim, posljednje godine ponudile su nešto drukčije odnose s obzirom na mladi val igrača iz Omiške baze zbog kojih je čak i pojedinačni turnir u krugu najpraćenijih turnira u Dalmaciji. Mnogi bi bilo koja tri osvojena turnira na drugim lokacijama dali za jednog pojedinca u Omišu, a za trojke i par da ne govorimo. Među balotašima vrijedi jedna: „Samo jedan osvojen Omiš, onda balote mogu o klin!“. Među balotašima to zaista ima tolike razmjere. Postoji cijeli niz odličnih igrača koji svoju prvu Omišku titulu još uvijek čekaju, a neke utakmice, finala i polufinala nikada neće biti zaboravljene.

Marin Ribičić – podsjetnik:

Marin Ribičić: O ponosu Šestanovca i pravoj instituciji balotanja i boćanja u Dalmaciji gotovo da je suvišno trošiti riječi. Jedini igrač od svih na listi  koji je napravio tromjesečnu pauzu, i to u „srcu“ balotaške sezone. Propustio 15ak turnira zbog radnih obveza i završio u najboljih 10 u „Poretku“ (po dalmacijabalote), ostavivši iza sebe cijeli niz zaista pravih igrača. Da pauze nije bilo, na način kako se sezona odvijala, završio bi na jednoj od prve dvije pozicije. Zajedno sa Nenom Juričićem jedini igrač u povijesti koji je obranio najkultniji turnir u Dalmaciji, što su trojke u Omišu povodom Sv.Petra. Najnesebičniji prenosioc i najbolji poznavatelj tehnike balotaške igre (uz Luku Žuru), a školu iste prošao je u Lyonu kod legendarnog Bernarda Chevieta. Također, njegove jako uvjerljive posljednje pobjede sa igračima, u najmanju ruku srednjih balotaških mogućnosti, barem zasada, a protiv velikih igračkih imena sa liste dokaz su da je Marin čisti genijalac i taktike balotaške igre. Po mnogima, u ovom trenutku najdominantniji valjač u balotama. Njegovi i Lukini legendarni valjački dvoboji sa tri balote u paru su prezentacija bližanja balote ne najvišem mogućem svjetskom nivou.

Forte, uz valj, su mu genijalna tehnika i vrhunska strategija igranja balota. Konstitucijski i antropometrijski savršen valjač sa istančanim osjećajem za balotu. Kao valjač u paru je vjerovatno najopasniji jer kad genijalac ima tri balote, to je puno bolje nego kad ih ima dvije. Iako, gotovo je nestvaran način na koji je sposoban održavati tempo igre sa dvije valjačke balote u trojci, i dominirati utakmicom bez obzira na kvalitete protivničkog pucača. Ništa manje nije opasan kao korektor, pogotovo na kraćim zogovima. Odličan igrač gume i pucač iz zraka. Prekaljen u ključnim trenutcima. Ako ne igra pucača dan za dan nekoliko dana u nizu, spreman je i na toj poziciji pružit vrhunski nivo igre. Vjerovatno najugodniji kao suigrač na „touru“ (iako bi taj epitet mogao ponijeti širok spektar igrača i pravih momaka sa liste), jer nikad ni na jednog suigrača nije povisio ton. Za iskopat njegove igračke mane trebalo bi pristupit još dubljim balotaškim analizama, a one bi bile posljedice radnih obveza i godina koje ga polako stižu. Po riječima upućenih imao potencijal biti najbolji boćar svijeta svoga vremena. Kao takav, nakon višegodišnje pauze u „ozbiljnom“ igranju balota od prije nekoliko godina, pokazao da je sposoban vratiti se u vrh. Dok bude igrao, tu će se i zadržati.

Marin Ribičić