Obilazeći Vranjic i Omiš, imajući na umu Katune i još neke lokacije na kojima se igraju najsnažniji turniri u Dalmaciji, jedna je stvar evidentna, a to je da su “lokomotive” dalmatinskih balota igrači stari između 30 i 40 godina.

Da bi jasnije našoj publici predočili ovu problematiku, uzet ćemo za primjer Omiš.

Jure Stanić se od ove godine aktivno uključio u organizaciju tamošnjeg nadmetanja. Jure je dite Omiša, dite Prika. On je jedan od persona na kojima će omiške balote počivati još tridesetak godina. Balote u Omišu jedno takvo lice i zaslužuje. Razlog tome je dugogodišnja tradicija i “ono nešto” što Omiš posjeduje. Radi se o jednoj gotovo savršenoj simbiozi.

Međutim, da bi ta simbioza bila potpuna Juri jednako kao i Toji, Mirku, Frani treba podrška lokalne zajednice. Mnogi organizatori turnira prepuni energije u organizaciju ulaze “defacto” volonterski.

Sada zamislimo kakav bi bio Omiš (trojka Sv. Petar), parovi Omiša i lokalni pojedinac (koji se više niti ne održava) da Jure ima koncesijsko odobrenje za prodaju hrane i pića na ime pravne osobe preko koje organizira turnir ove godine.

Njegova satisfakcija bi bila mnogo veća od: “Dao sam nešto dobro za svoj Omiš i balote na starodalmatinski način, koje toliko volim.”

Kako sredine koje imaju sreću da imaju gore navedeni kadar tako bi iste te sredine, gradovi trebali učiniti sve da te ljude ne izgube. Naravno, neka manja mjesta u Dalmaciji imaju modus po kojem su svi akteri zadovoljeni, ali neka mjesta i gradovi to nemaju. Za Omiš je ovo popriličan izazov, ali Omiš nije jedini, a ovo je tema o kojoj ćemo još pisati u budućnosti.