Što su sve gospoda zadužena za organizaciju Ožujsko kupa 2016. učinila za balotanje u globalu i kakav su spektakl priredila na Hipodromu u Sinju, pamtit će generacije iza nas. Kakva produkcija, kakav nivo organizacije, bez ijedne zamjerke. Još jedan nestvarno velik korak naprijed. Publika je u jednom momentu za vrijeme vatrometa, a prilikom proglašenja pobjednika turnira šaputala o tome da sve zajedno izgleda kao da se radi o proslavi naslova prvka prve Njemačke nogometne lige. Balotanje ide krupnim koracima naprijed, a Ožujsko kup je u dijelu koji se tiče svega onoga oko terena neprikosnoven. I nitko drugi nije niti blizu po „izdvojenom mišljenju“.

U toku sutrašnjeg dana očekuje nas fotogalerija, detaljna analiza četvrtfinalnih i polufinalnih mečeva, kao i samog finala, a turnir po svim parametrima zaslužuje da se o njemu priča danima. Zasada recimo da je prvo mjesto osvojila je ekipa Ribola u sastavu Ante Čizmić, Jure Stanić, Lukša Bratim i Igor Milas (četvrti igrač). Drugo mjesto osvojila je ekipa Gorčina u sastavu Damir Pirić, Tonći Jerić i Tonći Jurjević, dok su treći bili Ante Božić, Tomislav Plazonić i Petar Crljen u sklopu ekipe Božić.

Gotovo da nijedna ekipa nije podbacila u odnosu na ono što smo najavili, pa je i nivo igre bio iznad očekivanja. Vrgorčani su mogli do kraja, baš kao što su ispali u prvom kolu i nikako nisu razočarali. Za razliku od njih zadrani su zakazali potpuno i jasno pokazali da u bakelitu zaostaju cijelo desetljeće za ekipama iz okolice Splita. Ždrijeb je presudio mnogo toga, baš kao što je ozbiljn utjecaj na ishode imao jako solidan nivo igre sve tri prvoplasirane momčadi. Od ostalih su oduševili vrgorčani, bez obzira na ispadanje i Tiho Šušnjara. Nakon nekoliko pucačkih balota polufinala (igrao korektora) vidjelo se da je Tiho šuterski raspoložen. Ipak, braća to nisu uspjela materijalizirati, iako u procesu nisu imali ni previše sportske sreće.

Sva tri aktera kod pobjednika zaslužuju titulu prvaka bez ikakve sumnje. Ipak, u cijeloj toj njihovoj dominaciji, po „izdvojenom mišljenju“, svojevrsni „MVP“ ili najkorisniji igrač bio je Jure Stanić. On je tempom igre, aktivnim, a pogotovo poluaktivnim balotama, koje na ovako teškim igralištima imaju određenu specifičnu težinu, donosio prednost prekaljenima Čizmiću i Bratimu u velikoj većini slučajeva. Iskusni dvojac je to znao pretvoriti u tri jako velike i važne pobjede. Jure je za ovo rođen, a nošenje pritiska u „grotlu“ Sinja mu je kao šetnja po dnevnom boravku. Taj mladić pritisak nema, niti zna što je to. S nepune 22 godine stigao je do svoje 18 titule u bakelitu. Zasluženo.