Jedno od najzanimljivijih finala ove godine je za nama. Finale u Koprivnom je upravo ono na kojem je potrebno graditi temelj masovnosti u balotama. Ono koje bi trebalo biti jasno svjetlo na putu kojim igra treba krenuti.

Damir Mužinić, Siniša Aničić i nova mlada nada balotanja Marin Aničić su jednu od najprestižnijih titula osvojili potpuno zasluženo. Fenomenalan, potpuno zasluženi preokret „za godine“.

Ipak, da je Luka Žure igrao sa nekima od suigrača iz vremena Kule ili iz vremena nakon Kule, on bi jako vjerovatno dobio utakmicu sa 2:0, jer se Tetići nebi nikada stigli onoliko brzo vratiti u drugi set iz 9:15 zaostatka. Sve skupa ne znači da je Damir Pirić lošiji igrač od bilo kojeg od Žurinih suigrača iz prošlosti. Štoviše, radi se o školovanom igraču i tehnički jednom od najdotjeranijih igrača u povijesti igre. Po nekim mišljenjima boljim od svih Žurinih dosadašnjih suigrača. Međutim, radi se o igraču kojeg „Tempo ili frekvencija izbacivanja balota u određenim fazama utakmice“ nimalo ne zanima kao parametar. Upravo taj parametar je osnovni preduvjet za vrhunski rezultat u bakelitu danas i to je loše. Jako, jako loše. Pravi igrači, kojih je u Dalmaciji koliko god hoćete, bi trebali imati jednu veću šansu za pobjedu nego što im to nudi igra danas.

U trenutku kada je balotanje na način sa špondama i gumom krenulo kasnih osamdesetih godina, utakmice su trajale po sat do sat i pol najviše. Ljudi su se utrkivali tko će prvi bacit balotu. Kuckali su balotama držeći ih obje u rukama, da bi danas stigli do osam do devet sati igre u nekim utakmicama. Postavlja se pitanje: Što ako netko odluči utakmicu produžiti na 16 ili 17 sati?! Tko će to gledati?! Tko će nadmatenja kakva su danas nakon toga igrati?! Utakmica od 16 ili 17 sati je samo pitanje dana.

Žure je imao jednu ozbiljnu šansu produžiti i dobiti utakmicu (VIŠE PROČITAJTE OVDJE). On je sa Pirićem igrao tri turnira. Dva je osvojio. Ova utakmica je značila kraj jednog perioda igre sa Pirićem. To znači da je Žure mogao riskirati čak i momčadski odnos sa Pirićem tog momenta (iako bi Dado prihvatio svaku Lukinu sugestiju) i ući u svaku njegovu odigranu balotu iza 15:9, produžiti „ruku“ na preko 15 minuta te razbiti tempo igre Tetića koji su bili u naletu. On to naprosto nije želio napraviti. Luka Žure je pokazao da sama igra Luki Žuri znači više od njegove osobne pobjede u jednoj utakmici. Makar toliko važna, makar finalna i na tako jakom nadmetanju. Nemojmo se zavaravati da on nije htio dobiti utakmicu. Pitajte mnoge boćarske doajene koji ga znaju od malih nogu i reći će vam da nitko na svijetu ne želi pobjedu više od Luke Žure. Ali pod koju cijenu?! Finalna utakmica je jasno i nedvosmisleno pokazala da se radi se o sportašu koji je itekako spreman žrtvovati svoj osobni kratkoročni interes za dugoročno dobro igre.

Njemu je jasno da je budućnost igre u masovnosti igre, u dinamičnim utakmicama sa većim šansama za sve igrače u odnosu na situaciju danas, intelektu igrača i u relativno bržem donošenju odluka unutar ograničenog vremena, a nikako u razbijanju tempa igra protivnika relativnim zaustavljanjem utakmice kada je protivnik u naletu.

Priča na 30 ili 35 sekundi za odigravanje balote, koju je vidjelo upravo Koprivno 2017 je priča koja ima potencijal privući TV gledatelje na livestream platforme u polufinalima i finalima najsnažnijih, „Grand Slam“ nadmetanja. To je priča koja će zadržati 12000 ljudi iz Sinja i jake sponzore od kojih koristi imaju svi. Zato je od esencijalnog značaja za igru da oni koje publika voli, obožava i prati, oni najbolji igrači vide stvari dalje od sebe samoga, upravo po uzoru na najboljeg, na Luku Žuru.