Da se boćanje nalazi na marginama sporta općenito nije vijest od danas. Boćanje na olimpijadi će ostati nedosanjani san nakon Pariza, kao što je to bilo nakon Barcelone. Zašto?! Sport traži temeljite promjene. Promjene u poimanju naše igre od strane ljudi u krovnim organizacijama: FIB (Volo), CBI (Raffa), FIPJP (Petanka) i CMSB (organizacija koja ujedinjuje sve tri prvospomenute organizacije). Boćanje je izgubilo još jednu bitku, ali to ne znači da je izgubilo i rat. Ako prilika za OI stigne za 20 godina treba ju pokušati iskoristiti. Ljudi koji brinu za naš sport trebaju početi raditi „danas ili čak jučer“ kako bi naša djeca bila u boljoj šansi „pobijediti“ sutra i eventualno plasirati boćanje na OI za 20 ili 30 godina.

Boćanje konačno treba izići iz okvira „Kruga“, a oni koji ga vode sagledati širu sliku. Vodeći ljudi FIBe su shvatili da je veća zastupljenost tehničkih disciplina budućnost igre, što ne znači nužno da klasične igre nemaju mjesta u boćarskoj utakmici. Štoviše. Ali to je samo mali dio stvari koji zahtjeva doradu.

Što „kažu“ sportovi koji su u naletu i što možemo naučiti:

Najbolji primjer kako kvalitetno voditi sport su prezentirali oni koji se brinu za dobro Judoa sutra. Naime, kada je stigao prijedlog prije desetak godina da bi bilo dobro ukinuti „Koku“ kao dio bodovanja, stara garda se digla na „zadnje noge“: „Takav način bodovanja treba držati vječno, u hramu čuvati…“ – govorili su zagovornici tradicije. Međutim, struka i mladost judo sporta su kazivali da TV stručnjaci kažu da Judo ima nisku TV gledanost te da bi olimpijski status uskoro mogao doći u pitanje ukoliko se trend nastavi. A onda kada se gledanost podigla nekoliko puta, vodeći ljudi su odlučili uz „Koku“ maknuti i „Yuko“ te potpuno pojednostavili sport prosječnom gledatelju. Doveli su ga do toga da 300 posto ljudi više zna: Uhvatiš ga za kimono, ako ga baciš na leđa pobjedio si. Ako ga ne baciš na leđa nego nekako drugačije imaš nešto bodova, ali se borite se dalje do pada na leđa ili isteka vremena. Pojava nije slučajna jer Judo sport u svojim redovima posjeduje najveći postotak visoko obrazovanog kadra od svih sportova uopće.

Boćarski savez (HBS) na stolu ima prijedlog Juniorske lige sličan onome kako se igra Kup europskih prvaka. Čak još pojednostavljenija varijanta sa kraćim ukupnim trajanjem utakmice od utakmica KEP-a. Vodeći ljudi saveza imaju dovoljno lucidnosti i intelekta da negdje propuste takav način igre. Iz jedne sezone skraćenog načina igranja bi FIBa i HBS mogli mnogo naučiti i vidjeti kako će sustav funkcionirati. Istini za volju, prijedlog je i dalje takav da bi se igralo na sva 4 terena, iako struka sa malih ekrana kaže nešto drugo.

TV analitičari: „Dva igrališta su najviše što prosječan gledatelj može pratiti“:

Portal dalmacijabalote je tražio mišljenje od stručnjaka analitičara jedne od javnih TV kompanija kod nas koji kaže: „Četiri igrališta su previše za prosječnog gledatelja, tri su previše za prosječnog gledatelja. Dva igrališta su optimalan broj terena uzimajući u obzir da je prosječno vrijeme izbacivanja boće 25 do 30 sekundi, kada to podijelimo na dva terena, gledatelj bi sa razumijevanjem stigao popratiti balotu u razmacima od svakih 10 do 15 sekundi, što je manja pauza nego u tenisu“

Ako spojimo prijedlog juniorske lige sa savjetom ljudi analitičara dođemo do mogućeg formata igranja na 2 terena koji bi izgledao ovako:

25 minuta – 6 bodova: 2x Precizno izbijanja (4 igrača pucaju istovremeno – na oba igrališta)

20 minuta – 6 boda: 2x Brzinsko izbijanje

75 minuta – 6 bodova: Pojedinačno klasično (teren 1)/ Par klasično (teren 2)

Ovakva boćarska utakmica bi trajala otprilike 2 sata, do 2 sata i 10 minuta u „crnoj“ varijanti, što je odlična podloga za razgovore sa TV kućama o eventualnim prijenosima uživo, a onda naravno i sa jačim sponzorima.

Boće u bojama (koje već postoje) potrebno je uvesti kao obvezne za međunarodna natjecanja, KEP i najsnažnije lige svijeta. Bacanje boća smanjiti na 40 sekundi, jer neće biti velik broj čekanja poput čekanja na odigravanje igrača na 4 staze.

Svaka pobjeda u disciplini nosi 3 boda za ekipu, a neodlučen rezultat jedan bod za ekipu. To znači da kada ekipa ostvari dvoznamenkasti broj bodova ostvaruje pobjedu (igra do 10 je jako pristupačna prosječnom gledatelju jer je broj 10 vizualno jako upadljiv, a i sam je po sebi prvi dvoznamenkasti broj).

Gdje su Raffa i Petanka u ovoj priči:

Raffa, Petanka i Volo imaju Precizno izbijanje. I sve tri grane ga boduju na drugačiji način. Bavite se boćanjem?! I dali ste sigurni da su vam poznata sva tri načina bodovanja?! Ako vam nisu poznata, onda ste sve bliže odgovoru zašto boćanje neće biti dio OI programa, pa čak niti u Francuskoj, kao kolijevci igre. Jer ako vi koji ste čitav život u boćanju pojma nemate kako se boduje precizno izbijanje na sve načine, onda je potpuno jasno zbog čega netko i međunarodnog olimpijskog odbora ne vidi smisao da mi svi zajedno mučimo milijardu gledatelja pred TV ekranima sa nečim u što ni sami nismo sigurni. Gledatelji o tome nemaju pojma i ne bi boćanje pratili niti na OI kako bi shvatili precizno izbijanje.

Mora doći trenutak kada će Ruiz, Azema, Turkmen i njihovi suradnici ili njihovi nasljednici sutra sjesti za jedan stol bez fige u džepu i biti spremni na ustupke. Precizno izbijanje mora biti standardizirano i isto u svim disciplinama boćanja, sa istim pozicijama, bojama boća i jednakim brojem bodova i to na način da ih je što lakše zbrojiti. Valorizirati svaku poziciju u preciznom izbijanju sa jednim bodom je realnija solucija od 1, 2, 3, 4 ili 5 bodova po poziciji.

Po navedenom sustavu sa 6 disciplina bi se jednako mogla igrati i Raffa i Volo. Stoga, ukoliko ikada dođe do uvođenja Raffa trkačkih disciplina, to treba biti ostvareno na principu da su udaljenosti stalaka jednake kao u Volo boćanju, mete na istim pozicijama kao u Volo boćanju. Raffa gabariti terena, udaljenosti crta upravo to i omogućuju. Pitanje je jedino znanja i volje.

Francuzi i talijani su nas „rastegli“ i „razvukli“:

Najbolji talijanski i francuski klubovi imaju mnogo veći proračun od naših klubova. Na taj način su oni u mogućnosti imati profesionalnu ekipu od 6 do 10 plaćenih igrača. Mi slijedimo slijepo njihov ideju, pa već desetljećima razvlačimo naše klubove koji nisu niti približno toliko platežno moćni. Da ekipu svedemo na 4 do 6 igrača, tada bi veći broj klubova mogao imati 2 do 3 plaćena profesionalca koji bi igrali i živili isključivo od boćanja, obzirom da bi proračun naših klubova bio relativno isti. To bi tim igračima omogućilo da više treniraju, da budu lišeni radnih obveza. Stvorili bi veći broj profesionalaca, u odnosu na trenutno stanje u kojem prevladava najveći broj poluprofesionalaca.

Također, igrač koji navrši 21, 22 ili 23 godine nebi stigao u situaciju da se permanentno distancira od boćanja jer mu kronološka dob i život donosi neke druge prioritete, poput obitelji, rada i ostalog. Dio igrača, kandidata za reprezentaciju bi boćanje aktivno radio i od toga živio.

Neke od zapreka koje čakaju boćarsku mladost i intelektualce:

Boćanje se nije od uvijek igralo na 4 igrališta. Dok nisu izgrađene dvorane varijanti je bilo nekoliko. Otkad je dvorana, modernih, u koje je uloženo jako mnogo novca „Volo“ priča je zaživila u igri na 4 staze. Naizgled, u soluciji igre na dva terena, druga dva terena su višak. Ili možda nisu ako upravo taj prostor otvara dodatne opcije za banere, jumbo reklame, prostor za medije itd… U svakom slučaju čeka nas zanimljivo razdoblje i rovovska bitka mladih ljudi u našem sportu za dobro boćanja sutra. Ljudi koji vode boćanje su od pravila igre napravili znanost, koja istini za volju ima jako mnogo logike. Rezultat se valorizira realno. Stvari jesu komplicirane za prosječnog gledatelja, ali na kraju bolji pobjeđuje. Pitanje je: Može li boćanje ostati realno i u jednostavnoj i skraćenoj varijanti igre?!